A.Dedic "Otkako Te ne Volim"
Vraca mi se okus
kao poslije bolesti.
Strah me kad se sjetim
kuda me to moglo odvesti...
Osmjeh mi se vraca.
Neces me prepoznati.
Kao na slobodi
opet ucim jesti, hodati...
Otkako te ne volim
opet nocu kise moje...
izgubljeni zvuci, boje...
Ni sa kim ih ne dijelim.
Otkako te ne volim
neko mi iz vlaka mase...
prazno mi je, ali lakse...
Otkako te ne zelim.
Pitao sam ljude:
Kol'ko ce to trajati?
Moze li se umrijeti?
Hocu li se poslije kajati?
Gnjavio sam ljude.
Pravio sam paniku.
Prejako je svjetlo...
samo da se oci naviknu...
Otkako te ne volim
opet nocu kise moje
izgubljeni zvuci, boje...
Ni sa kim ih ne dijelim.
Otkako te ne volim
neko mi iz vlaka mase...
Prazno mi je, ali lakse...
Otkako te ne zelim.
Otkako te ne volim...
Gdje smo se pogubili???
Ti I ja…
Jedan san.
Jedna zelja.
Jedan raj daleko od neba.
Bio si prvi koji je tog davnog maja uhvatio “onaj” sjaj u mom oku… prepoznao si u odsjaju mog pogleda zelju da me pratis, da te pratim…
I pocelo je…
Ne..
Nije nam trebalo mnogo vremena da shvatimo da smo se, pored mnostva drugih I manje abstraktnih razloga, rodili kako bismo se jednog maja nasli…I krenuli na put…
Niko ne zna koliko ce taj put da traje???
Do trenutka kad ovo pisem, traje…
Dok ispustam sada ovaj dah, traje…
Dok cekam da me pozoves, traje…
Volim te, I to, na svu srecu….traje…
Ti I ja…
Vatra i…..vatra!!!
Svaki trenutak naseg zajednickog postojanja bio je vatra..
Vatra kad mi stisnes ruku,
Vatra kad stisnem zube, da ne kazem sto ne bih smjela…
Vatra kad te ljubomorno cuvam I bez svoje volje dijelim…
Vatra…
Vatra…
Usudjujem se reci da se usudjujem pomisliti da se nesto sprema…
Nesto lose za vatru, za nas…
Sta li??? Kada li???
Osjecam lavu emocija koje su se danima I danima nakupljale ispod koze I osjecam da ce da prsnu…ali, bojim se da to nisu one emocije koje zelis…
“Što sam? Tko sam?
Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli I memli…
Živio sam, kao usput, k’o da sanjam…Kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji…
…I tebe sad ljubim po navici, dijete…zato, usput, k’o što palim cigarette, govorim I šapćem zaljubljene riječi…a u duši vazda ista pustoš zrači.
Ako dirneš strast u čovjekovom biću, istine, bez sumnje, nikad nećeš naći…zato moja duša ne zna što je jeza odbijenih želja, neshvaćene tuge. Ti si, moja gipka, lakonoga brezo stvorena I za me I za mnoge druge…ali ako tražiš neku srodnu dušu…nikad neću d ate ljujuborom gušim, nikad neću tebe grditi ni kleti…
Tko sam? Što sam? Jas am samo sanjar, čiji pogled gasne u magli I memli…
I volim te, usput, k’o da sanjam…kao mnoge druge na toj zemlji…”
Rade Šerbedžija
Ja...
Sve ono sto vec jesam,
Sve ono sto nisam,
a zelim biti...
Sve ono cega se plasim, stidim, na sto sam ponosna i ogledalo...
Odraz jutrima koji me ozivljava,
Nocima plasi,
Danima prati...
Ono sto mi se u trenu dopada, a vec u sljedecem gadi...
Neki pramen kose na pogresnoj strani, neki trag-pijanstvo, nesanica, sreca,kniga...
Ja...
U oku price ispricane,
Na usnama one koje cekaju da ih kazem...
Proslost koja krije mnostvo savova na jos nedovrsenoj haljini sadasnjosti...
Sadasnjost, koja iz dana u dan nudi nove izazove...
ma..jednostavno...JA!!!
